Linkovi

O Podgorici...

Pravi prijatelj

Tužno je kada  neko pati

A nema ko da ga shvati,

da nema prijatelja koji ga voli

i koji će za osmjeh da ga moli.

Pravi prijatelj je uvijek tu

da dijelite radost i tugu svu,

On je tu pored tebe

I brine kao za sebe.

Dijelite sve trenutke sreće

a ni u lošim te napustiti neće,

on zna sve tajne tvoje

i čuva ih kao svoje.

Pokazaće ti da mu je stalo

za nešto veliko i za malo,

vaši su trenuci veoma važni

i ne mogu biti lažni.

Pravog prijatelja nije naći lako

al’ kad ga ima osjeća se dobro svako,

ti si srećan ako ga imaš

jer znaš od koga svu ljubav primaš.

Laković Andrijana II₄

____________________________________________________________

Pobjeda slobode

Zar su zaista potrebne pobjede? Da nema napada ne bi bilo ni pbjeda ni poraza.

       Oduvijek se ratuje, to nam je u krvi. U svakome od nas se krije po jedan ratnik. Ali 9. Maj nije samo datum kraja  krvavog rata. To je dan slobode. Ovaj dan se nikada ne smije zanemariti. Zvuči nevjerovatno da su ljudi u dvadesetom vijeku vodili rat i da je Hitler  ostavio neizbrisiv trag u istoriji svijeta, u to naizgled mirno i civilizovano doba. Mržnja je nemilosrdna. Da nije mržnje ne bi bilo ni ratovanja, da nije otimanja tuđeg ne bi bilo borbe. Prošlo je šezdeset godina od drugog svjetskog rata. Ne postoje riječi koje bi opisale surovost koja je vladala tih pet godina. Svi smo od krvi i mesa, na istoj planeti, pod istim nebeskim svodom. Od prirode smo dobili razum na dar, zato je nemoguće da razumijem potrebu da se ponašamo surovo. Fašizam je monstruozni pokret na čijem je čelu stajao Hitler. Njegova mržnja je prekrila svijet kao crni, teški oblak i istrijebila milione ljudi i trećinu jednog naroda. Izgleda nemoguće da je takva osoba imala istomišljenike i sledbenike. Uvijek će postojati netrepljivost i razlika među ljudima. Zbog tih razlika se ne smiju oduzimati životi već trebamo biti zadovoljni što nijesmo svi jednaki. Čitajući i učeći o fašizmu i ratovima izgledalo mi je nestvarno da ljudi mogu biti toliko krvožedni, da jedan čovjek može da uzdrama cijelu planetu. Da li je moguće da je na ovoj zamlji hodalo toliko ličnosti koje su po zlu zapamćene u istoriji? Kažu da ratovi kraja nemaju. To nije neophodno. Nadam se da smo dovoljno civilizovani da i tolerantni i da bi sebi dopustili da oduzimamo živote. Umjesto da uništavamo jedni druge, trebamo pokušati da jedni drugima budemo oslonac. Potrebna je sloboda, jedna sekunda mira da se zaborave sve razlike, sukobi i da se ne čuju zvuci oružja i da ne odzvanjaju krikovi žrtava kroz vjekove, godine… U ratovima ima mnogo bola, nereda i nepravde. Oni se mogu nazvati jednom vrstom apokalipse na zemlji. Zato riječ pobjeda zvuči tako trijumfalno u našim ušima i srcima. Sigurna sam da mi nijesmo stvoreni da hodamo sa odorama poprskanim krvlju i bolom u duši već da živimo i stvaramo. Danas se trebamo pridržavati rečenice da je najljepša pobjeda nad samim sobom, toga su se trebali pridržavati i ljudi koji su jurišali u ratove. Kako su fasisti mogli da tako jednostavno naruše mir i pregaze slobodu? Odakle im toliko mržnje? Hitler je bio veliki manipulator, vladao je ogromnom masom ljudi. Umro je onako kako je živio – na svoj način. Sa njim je nestalo i fašizma i mir je ponovo posjetio svijet. Ali ključ problema je u tome što su milioni žrtava izgubili živote zbog fašizma a njih ne smijemo zaboraviti. Sredina dvadesetog vijeka je potresna za ljudsku istoriju. Morao je izbiti rat da bi nestao fašizam. Mnogi hrabri ljudi su poginuli da bi oslobodili narod i da mi živjeli danas u slobodnom svijetu. Te godine će svakako ostati upamćene kao godine pobjede, ratovanja za slobodu, mir i oslobođenje od zla. 1945. godina je godina ratovanja za čast žrtava. I najtvrđa srca se moraju ganuti zločincima koje je napravio fašizam. Postojali su mnogi negativni ljudi i uvijek će ih biti, ali ne trebamo zbog toga zanemariti sve vrline koje posjeduju ljudi. Taj surovi fašizam mi je otvorio oči da shvatim na šta smo sve mi ljudi sposobni. Sve što trenutno želim je da kada se probudim nema rata. Ovaj 9 maj slavimo kao pobjedu svjetlosti nad tamom, kao dan Evrope i kao dan u kome ponosno uzvikujemo: “ Živjela sloboda i živjela pobjeda”.

Kotlaja Sara II-6

__________________________________________________________

Više ga nema

Nije to bilo tako davno

Njega je odvela noćna tama

I dalje ljubim sliku što mi je dao

Mnogo me plaši to što sam sama.

Ledeni ključ na srcu stoji,

Još uvijek tražim ga svuda,

pobjegla bih od ove samoće

Al' čujem glas „nemaš kuda“.

Lagani koraci negdje se čuju,

I opet taj glas u mojoj glavi,

Legnem,zaspim sa njegovim likom,

U snu se pojavi pogled plavi.

Zašto ovako boli samoća,

Kad sjeverni vjetar duva sve tiše,

Moje srce i dalje se nada,

A zna da njega nema više.

Dulović Jelena III₃

________________________________________________

Rastanak sa životom

Jedno aprilsko veče

Koštalo ga je života,

Blagi vjetar ga rastuži

I poslednja odsvirana nota.

Dok je ležao sa iglom u ruci

Suze tekle su niz lice,

Znao je da poslednji put čuje

Nježni cvrkut lastavice.

U trenutku se sjetio svog života

I reče u sebi „droga mi sve uze“

I šta je sve dao za tu bol,

Šta je sve dao za te suze.

Taj život je sada iza njega,

Anđeli ga vode kod Boga,

Mlad umire tužnom smrću,

To m u je uradila droga